Skrivena kronologija Ujedinjenih Kraljevstava

Velika dvorana prijestolja palače Aurelia blistala je pod svjetlošću tisuća svijeća. Kraljevski orkestar svirao je veličanstvenu i svečanu melodiju, ali za princezu Elenu ova raskošna proslava činila se samo kao sprovod njezine slobode.  Elena je stajala ispred divovskog kristalnog zrcala, popravljajući svoju svilenu haljinu boje lavande, pedantno izvezenu nitima od čistog zlata. Haljina je bila neporecivo prekrasna, padala je iza nje poput repa kraljevskog pauna i savršeno se usklađivala s njezinim mekim plavim uvojcima koji su joj elegantno padali na ramena. Njezine plave oči, koje su podsjećale na bistro jezero u zimskom danu, zračile su mirnim spokojem. Međutim, ispod te mirne površine bjesnila je oluja tjeskobnih misli.   "Jeste li spremni, Vaša Visosti?", upitala je njezina osobna sluškinja Alicia drhtavim glasom dok je pažljivo stavljala delikatnu dijamantnu tijaru na Eleninu glavu.   Elena je duboko i smireno udahnula, stisnuvši ruke u male šake kako bi smirila ubrzano kucanje srca. "Da, Alicia. Prekinimo ovu farsu."   Danas nije bio običan dan. Označavao je proglašenje najvećeg političkog saveza u povijesti kontinenta: dan kada će se princeza od Aurelije udati za prijestolonasljednika susjednog kraljevstva, princa Leonarda. Bio je to čisto politički aranžman, hladnokrvno osmišljen kako bi se okončao brutalan rat koji je cijelo desetljeće pustošio oba kraljevstva. Nevini ljudi platili su cijenu svojim životima, a sada je bio red na Elenu da plati za mir svojom slobodom.   Kada su se divovska drvena vrata plesne dvorane širom otvorila, pogledi stotina prisutnih plemića i članova kraljevskih obitelji fiksirali su se na nju. Elena je hodala naprijed s apsolutnom milošću i odmjerenim koracima, držeći na usnama dobro uvježban diplomatski osmijeh. Na drugom kraju dvorane, tik uz počasnu platformu, stajao je on: princ Leonard.   Nosio je svoju tamnoplavu carsku vojnu uniformu, ukrašenu poliranim srebrnim oklopom i medaljama koje su svjedočile o njegovoj žestini na bojnom polju. Njegova kratka plava kosa bila je besprijekorno stilizirana, a oštre smaragdnozelene oči, budne poput jastrebovih, pratile su njezin pristup s apsolutnom nepomičnošću. U njegovu pogledu nije bilo topline, samo duboki oprez i ledena hladnoća koja je parirala zimskom mrazu. Za Leonarda je Elena bila jednostavno kći njegova bivšeg neprijatelja, nužna poslovna transakcija za osiguranje sigurnosti njegova naroda.   Stajali su rame uz rame pred kraljevima koji su vladali. Pokazujući gomili koja je klicala savršeno lažan osmijeh, Leonard se lagano nagnuo naprijed i šapnuo niskim tonom namijenjenim samo njezinim ušima: "Izgledate blistavo večeras, Princezo. Nadam se da možete održati ovu besprijekornu glumu do kraja večeri."   Elena nije okrenula glavu. Držeći pogled strogo usmjeren prema naprijed, odgovorila je šapatom s istom ledenom hladnoćom: "Ne brinite, Vaša Visosti. Niste jedini ovdje koji žrtvuje svoj život zbog dužnosti. Zadržite svoje savjete za sebe."   Orkestar je promijenio ritam, zasviravši tradicionalni valcer koji su mladenci trebali otvoriti. Leonard je zakoračio naprijed, pruživši ruku prekrivenu besprijekorno bijelom rukavicom. Elena je stavila svoju ruku u njegovu, trenutačno osjetivši njegov snažan i nepokolebljiv stisak. Njihovi pogledi su se sreli: ledeno plava protiv prodiruće zelene. Činilo se da je upravo tamo, na plesnom podiju, započeo tih i nevidljiv rat.   Počeli su se kretati u savršenoj sinkronizaciji, bez napora varajući svakoga tko ih je gledao. Okrećući se lijevo i desno, vrtjeli su se usred glasnih krika i pljeska. Međutim, iza te iluzorne harmonije njihovo je disanje bilo napeto, a riječi koje su razmjenjivali sjekle su poput bodeža.   "Čuo sam da ste se do posljednjeg trenutka protivili ovom braku", tiho je šapnuo Leonard, vrteći je pokraj stupa.   "A tko bi dobrovoljno stavio zlatnu omču oko vrata, Vaša Visosti?", uzvratila je Elena graciozno, spuštajući se u njegov zagrljaj kako bi dovršila korak. "Ali znam svoje dužnosti. Moje kraljevstvo je uvijek na prvom mjestu."   Slab, ciničan osmijeh skliznuo je s Leonardovih usana. "Sjajno. Barem se u jednoj stvari slažemo. Ovaj ples i cijeli ovaj brak nisu ništa više od službene poslovne transakcije koja završava čim ugovor bude zapečaćen."   Ples je trajao nekoliko iscrpljujućih minuta. Težak teret budnih očiju i zagušljivo kraljevsko licemjerje tako su jako pritiskali njezina prsa da je jedva mogla disati. Čim je glazba prestala i oboje su se naklonili pred oduševljenom publikom, Elena je iskoristila priliku. Šapnula je Aliciji da joj hitno treba svjež zrak te se spretno i neprimjetno izvukla kroz gomilu.   Hodala je dugim, slabo osvijetljenim kamenim hodnicima koji su vodili do izoliranih stražnjih vrtova dvorca. Ovaj vrt bio je napušten godinama, daleko od bučnih proslava. U trenutku kada su njezine cipele dotakle prohladnu travu, noćni povjetarac prešao joj je preko lica, vraćajući joj dio izgubljenog mira. Hodala je pod čistom, srebrnom mjesečinom koja je dvorište uranjala u čarobni sjaj.   Njezini su je koraci nehotice doveli do središta vrta, gdje je stajao stari fontana, isklesan iz trošnog bijelog mramora, u starim legendama poznat kao "Fontana Mjesečine". Voda je tekla u mekom i ritmičnom toku, smirujući njezine napete živce. Elena se zaustavila uz rub bazena i pogledala vlastiti odraz koji je titrao na površini vode pod punim mjesecom.   "Pobjeći s vlastite kraljevske svadbene gozbe? To jedva da je ponašanje koje priliči princezi, zar ne?"   Elena se skamenila kada je taj duboki, bez sumnje poznati muški glas prekinuo apsolutnu tišinu noći. Brzo se okrenula i vidjela visoku siluetu koja se pojavila iz guste sjene vrtnog drveća: princ Leonard. Skinuo je svoj teški srebrni oklop, a gornji gumbi njegove plave tunike bili su otkopčani. Ipak, njegov prodirući pogled ostao je potpuno nepromijenjen.   "A Vi, Vaša Visosti?", odgovorila je Elena, trenutačno podigavši svoj ledeni zaštitni štit. "Ostaviti svoje goste kako biste pratili buduću ženu u napušteni vrt, meni se također ne čini sasvim ponašanjem koje priliči vitezu."   Leonard se približavao mirnim, odmjerenim koracima dok se nije zaustavio nekoliko koraka od nje. Pogledao je fontanu. "Nisam vas pratio. Meni samom također je bio hitno potreban bijeg od onog zagušljivog licemjerja unutra."   Između njih ponovno je iznenada zavladala tišina, ali ovaj put nije bila ispunjena neprijateljstvom. Naprotiv, bila je to čudna tišina, gusta od neizrečene znatiželje. Oboje su gledali u nebo, gdje je pun mjesec, gigantski i sjajan, veličanstveno visio, bacajući srebrne niti koje su osvjetljavale cijelo dvorište.   Odjednom se dogodilo nevjerojatno. Mirna voda u mramornoj fontani počela je snažno vibrirati i izbacila u zrak tanku maglicu koja je blistala poput razbijenih dijamanata. Iz okolnih grmova ruža počele su se podizati sitne, svjetleće čestice, skupljajući se oko njih.   Elenine oči široko su se otvorile od čistog nevjere kada je vidjela kako se te čestice pretvaraju u prave leptire. Zračili su živim i čarobnim luminescentnim sjajem u nijansama eterične lavande, neonsko plave i fosforescentno zelene.   "Što je, dovraga, ovo...?", prošaputao je Leonard, ruka mu je instinktivno poletjela prema pojasu gdje je obično visio njegov mač.   Svjetleći leptiri grupirali su se u guste rojeve, stvorivši čarobni prsten oko Elene i Leonarda, zapravo ih zaključavši u izoliranu kapsulu vremena. Upravo u toj mikrosekundi svjetleći lavandin leptir dotaknuo je vrhove Eleninih prstiju, a sjajni plavi nježno je sjeo na Leonardovo rame.   Odjednom je zasljepljujuća glavobolja pogodila Elenin um, i zemlja pod njezinim nogama činila se kao da se raspada u komadiće. Vrt je nestao, mjesečina se rastopila, i otkrila je da pada u tamni vrtlog tuđih i strašnih sjećanja kojima nikada nije živjela... sjećanja na krvavo bojno polje, gorući plamen i mladog čovjeka koji je bio posve nalik Leonardu, držao njezino zaplakano lice i vrištao njezino ime usred vatre!   Elena je naglo otvorila oči i otkrila da se s očajničkom silom drži za Leonardovu ruku. Leonard je teško disao, njegove oštre zelene oči gledale su je s čistom mješavinom šoka i užasa kakvu nikada prije kod njega nije vidjela.   On je također to vidio.   Gledali su jedno u drugo u zapanjenoj tišini. Dolje, svjetlucave vode fontane odražavale su posve drugu stvarnost od njihove sadašnje kraljevske odjeće... pokazivale su ih kao dvoje očajnih, tragičnih ljubavnika iz davno zaboravljene ere.